Dovoljno je nekoliko ponovljenih molbi na koje dijete ne reaguje, odbijanje da uradi nešto što se od njega traži ili još jedan ispad u trenutku kada smo već umorni, pa da se dogodi ono što smo sebi obećali da nećemo raditi: povisimo ton.
Dijete najčešće odmah reaguje, prekida ono što radi i konačno posluša. Međutim, da li smo u tom trenutku zaista postigli ono što smo željeli ili smo samo izazvali reakciju na sopstvenu ljutnju?
Vikanje je jedan od najčešćih izazova sa kojima se roditelji suočavaju, naročito kada pokušavaju da pronađu ravnotežu između nježnosti, razumevanja i postavljanja jasnih granica. Mnogi od nas odrasli su uz uvjerenje da dijete mora da osjeti autoritet roditelja kako bi naučilo da poštuje pravila. Zbog toga nije jednostavno prekinuti obrasce koje smo i sami usvojili tokom odrastanja. Ipak, stručnjaci upozoravaju da je važno razumeti šta se zaista događa u detetovom mozgu kada roditelj počne da viče, jer neposlušnost koja iznenada prestane ne znači nužno da je dijete nešto naučilo.
Zašto dijete odmah posluša kada počnete da vičete?
Dječija terapeutkinja Dina Margolin, koja stoji iza popularnog profila Big Little Feelings, posvećenog roditeljstvu i razvoju dece, objašnjava da vikanje kod deteta može da pokrene reakciju na stres. Kada roditelj povisi glas, dijete njegovu reakciju može da doživi kao pretnju, zbog čega se aktivira sistem za odgovor na opasnost.
U takvim trenucima dečji mozak ne funkcioniše na isti način kao kada je dete smireno, sigurno i spremno da usvaja nove informacije. Pažnja se usmerava na roditelja i njegovu ljutnju, a prioritet postaje da se neprijatna situacija što pre završi.
Zato dijete može istog trenutka da odloži igračku, prestane da se raspravlja ili uradi ono što ste mu nekoliko puta tražili. Međutim, njegova reakcija ne mora da znači da je razumelo zbog čega je određeno ponašanje bilo pogrešno. Mnogo je vjerovatnije da je u tom trenutku pokušalo da izbjegne roditeljsku ljutnju.
Drugim riječima, dijete jeste poslušalo, ali to ne znači da je naučilo lekciju koju ste željeli da mu prenesete.
Šta dijete zapravo nauči kada vičemo na njega?
Ovo je možda najvažniji dio čitave priče. Kada roditelj viče, dete može da usvoji sasvim drugačiju poruku od one koju odrasli pokušava da mu pošalje. Umesto da razume zašto je važno da pospremi sobu, završi obavezu ili poštuje određeno pravilo, ono može da nauči da treba da reaguje tek kada roditelj postane dovoljno ljut.
Vremenom se tako razvija obrazac u kojem dete ne doživljava prvi roditeljski zahtev kao nešto na šta treba da odgovori, već čeka da se ton promeni i situacija postane neprijatna. Tek tada shvata da je zahtjev ozbiljan.
To, naravno, ne znači da će svako dijete koje povremeno čuje povišen ton razviti ovakav obrazac, ali ponavljanje takvih situacija može da utiče na način na koji razume autoritet, granice i komunikaciju.
Postoji još jedan zanimljiv aspekt ove dinamike: ne uči samo dijete, već i roditelj.
Kada vikanje dovede do toga da dete odmah prekine neželjeno ponašanje, roditelj dobija utisak da je takva reakcija bila efikasna. U psihologiji se ovaj obrazac može objasniti negativnim potkrepljenjem: ponašanje koje dovede do brzog prestanka neprijatne situacije postaje verovatnije i u budućnosti.
Tako se stvara začarani krug. Dete počinje da reaguje tek kada roditelj povisi glas, dok roditelj sve češće poseže za vikanjem jer mu se čini da je to jedini način da bude saslušan.
Šta uraditi nakon što ste viknuli na dijete?
Važno je razumeti da jedan trenutak gubitka strpljenja ne definiše roditelja niti znači da je odnos sa detetom trajno narušen. Roditeljstvo nije pitanje savršenstva, već sposobnosti da prepoznamo sopstvene greške i pokušamo da ih ispravimo.
Zato je posebno važno ono što se dogodi nakon vikanja. Umesto da se ponašamo kao da se ništa nije dogodilo ili da pokušamo da neprijatnost nadoknadimo popuštanjem u svemu što dete traži, potrebno je da mu pokažemo kako izgleda preuzimanje odgovornosti.
Kada se smirite, razgovarajte sa detetom i objasnite mu da nije bilo u redu što ste vikali. Možete reći: „Bila sam ljuta i povisila sam glas. Žao mi je što sam tako razgovarala sa tobom. I dalje je važno da uradiš ono što sam tražila, ali mogu to da ti objasnim bez vikanja.“
Ovakav razgovor šalje dve važne poruke. Prva je da su detetova osećanja i dostojanstvo važni, čak i kada pogreši. Druga je da izvinjenje ne znači odustajanje od granica. Roditelj može da prizna da je pogrešio u načinu komunikacije, a da istovremeno ostane dosledan u onome što očekuje od deteta.
Stručnjaci za dečji razvoj upravo zato naglašavaju značaj popravljanja odnosa nakon konflikta. Dijete kroz takve situacije uči da ljudi mogu da pogriješe, da preuzmu odgovornost i da pronađu način da ponovo uspostave bliskost.
Autoritet ne mora da znači strah
Možda je najveća zabluda u vaspitanju dece ideja da roditelj mora da bude strog i zastrašujući kako bi ga dete poštovalo. Međutim, postavljanje granica i vikanje nisu isto. Dete može da nauči da poštuje pravila i kada mu se ona objašnjavaju mirnim, ali odlučnim tonom.
To ne znači da roditelj nikada ne sme da pokaže ljutnju ili frustraciju. Deca treba da vide da i odrasli imaju emocije, ali i da nauče kako se njima upravlja. Kada roditelj uspe da zastane, objasni šta očekuje i ostane dosledan, pruža detetu mnogo vredniji primer od trenutne poslušnosti izazvane strahom.
Na kraju, cilj vaspitanja nije da dete uradi ono što mu kažemo samo zato što se plaši naše reakcije. Cilj je da vremenom razume pravila, razvije samokontrolu i nauči da donosi dobre odluke čak i onda kada roditelj nije tu da ga opomene, a to je mnogo važnija lekcija od one koju može da nauči iz jednog povišenog tona, prenosi Ona.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.