Iskustva iz vlastitog djetinjstva taj alarm mogu dodatno pojačati.
Piše: Samra Dedić
Dijete počinje plakati. Možda se udarilo. Možda mu je brat uzeo igračku. Možda nije dobilo čašu boje koju želi, možda je izgubilo u igri ili je vrijeme da se napusti igralište.
Prije nego stignemo razmisliti o tome šta se dogodilo, naše tijelo već reaguje. Ramena se zategnu, disanje ubrza, pažnja se suzi. Javlja se nemir i snažan osjećaj da nešto moramo uraditi kako bismo plač što prije zaustavili.
„Smiri se.“
„Nije to ništa.“
„Molim te, samo prestani plakati.“
Ovakvim rečenicama ne želimo nužno zanemariti djetetove osjećaje. Često samo pokušavamo prekinutialarm koji je njegov plač pokrenuo u nama.
Plač je signal koji je teško ignorisati. Ali to što nas poziva da reagujemo ne znači da svake suze moramoodmah zaustaviti.
Plač nije običan zvuk
Prije nego što može reći: „gladan sam“, „boli me“, „previše mi je“ ili „trebam te“, beba plačem poziva odraslu osobu da priđe.
Iz evolucijske perspektive, to ima smisla. Ljudska beba dugo zavisi od drugih ljudi i potreban joj je signaldovoljno snažan da prekine ono što odrasla osoba radi i usmjeri pažnju prema djetetu.
Istraživanje provedeno s majkama iz 11 zemalja pokazalo je da su među najčešćim reakcijama na plačbebe bili približavanje, podizanje i obraćanje djetetu. Snimanja mozga pokazala su aktiviranje područjauključenih u pripremu pokreta i govora. Plač nas, dakle, ne obavještava samo da se nešto događa — onpriprema tijelo da reaguje.
Novije istraživanje pokazalo je da grublje i nepravilnije karakteristike bebinog plača, povezane s većomboli, izazivaju snažniju reakciju autonomnog nervnog sistema odraslih.
Zato plač ne čujemo samo ušima. Možemo ga osjetiti u vilici, grudima i stomaku.Naš sistem alarma poručuje: „Nekome nije dobro. Uradi nešto.“
Međutim, taj alarm ne zna odmah je li dijete zaista ugroženo, treba li mu konkretna pomoć ili prolazi krozfrustraciju koju ne možemo i ne trebamo ukloniti.
Tu roditelj tek treba napraviti razliku. Osjećaj hitnosti nije uvijek dokaz da je situacija hitna.
Zašto želimo da odmah prestane
Način na koji odgovaramo na plač zavisi od našeg umora, stresa, podrške koju imamo i onoga što smonaučili o emocijama.
Ako su naše suze bile ismijavane, kažnjavane ili dočekivane riječima „prestani prije nego što ti damrazlog“, naš nervni sistem može naučiti da pokazivanje uznemirenosti donosi kritiku, odbacivanje ilidodatnu opasnost.
Kasnije dječiji plač u nama može pokrenuti više od želje da pomognemo. Možemo osjetiti napetost,ljutnju, ukočenost ili hitnu potrebu da ga zaustavimo.
Istraživanje o međugeneracijskom prenošenju odnosa prema emocijama pokazalo je povezanost izmeđunačina na koji su emocije roditelja dočekivane u njihovom djetinjstvu i načina na koji su kasnijedoživljavali plač vlastite bebe. Majke koje su se prisjećale manje podržavajućih reakcija na svojuuznemirenost češće su bebin plač posmatrale kroz vlastitu nelagodu i negativne misli.
To ne znači da je svaka nelagoda posljedica djetinjstva niti da jedna pogrešna rečenica određuje naš odnos s djetetom. Ali kada nas dječije suze snažno preplavljuju, važno je zapitati se: reagujem li samo na svoje dijete ili i na ono što je plač nekada značio meni?
Ponekad naše tijelo još čuje staru naredbu: Prestani. Sakrij. Ne pokazuj.
Plač je normalan način izražavanja emocije
Plač nije emocija. On je jedan od načina na koji se emocija izražava i prenosi drugima. Dijete može plakati zbog tuge, straha, ljutnje, boli, umora, razočaranja, nemoći, preopterećenosti, olakšanja, pa čak i radosti.Kod bebe je to govor bez riječi. Kod malog djeteta osjećaji su često veći od njegove sposobnosti da ihobjasni i reguliše. Čak i kada zna govoriti, ono možda još ne može reći:
„Već sam bio umoran, a onda se igra završila prije nego što sam se pripremio.“
„Nisam tužna samo zbog igračke. Danas mi je svega bilo previše.“
Umjesto toga, dijete plače.
Istraživanja na odraslima pokazuju da se tuga i potreba za podrškom lakše prepoznaju kada su na licu prisutne suze. To potvrđuje širu socijalnu funkciju plača: unutrašnje iskustvo postaje vidljivije drugima.
Važno je da dijete zna da su suze normalan način pokazivanja emocija, da za njih ima mjesta i da ih ne mora skrivati niti ih se stidjeti, jer je plakanje često sigurniji i zdraviji način izražavanja tuge, ljutnje i preplavljenosti od udaranja, vrijeđanja, razbijanja ili potiskivanja onoga što osjeća.
Iako se često tvrdi da plač „izbacuje stres“ i snižava kortizol, istraživanja nisu pokazala da plakanje samopo sebi dosljedno smanjuje nivo kortizola. Olakšanje može zavisiti od toga je li stresna situacija završila,osjeća li se osoba sigurno i kakvu je podršku dobila.
Vrijednost zato nije samo u suzama nego i u iskustvu koje dijete dobija dok plače:
„Ovo što osjećam jeste teško, ali može se podnijeti.“
„Nisam ostao sam.“
„Ovaj osjećaj je došao i prošao.“
Plač nije uvijek ono što smiruje dijete. Često je važnije iskustvo da osoba koja mu je potrebna možeostati uz njega dok plače bez žurbe da zaustavi njegove suze.
Šta znači „pustiti dijete da plače“?
Pustiti dijete da plače ne mora značiti ostaviti ga samog ili ignorisati njegove potrebe. U ovom kontekstu, to može značiti dopustiti djetetu da proživi emociju dok smo prisutni, dostupni i dovoljno mirni da je ne pokušavamo odmah ukloniti.
Ako dijete plače jer mora napustiti igralište, ne moramo produžiti igru samo da bi suze prestale:
„Znam da još želiš ostati. Teško je završiti nešto lijepo. Sada je vrijeme da idemo.“
Ako plače jer mu nismo kupili igračku, ne moramo je kupiti niti dokazivati da nema razloga biti tužno:
„Baš ti se svidjela. Danas je nećemo kupiti. Uredu je da se osjećaš razočarano.“
Ako plače nakon svađe s prijateljem, ne moramo odmah nuditi rješenje:
„Vidim koliko te je to povrijedilo. Želiš li razgovarati ili da samo budem uz tebe?“
Prihvatiti plač ne znači popustiti, ukinuti granicu ili dozvoliti svako ponašanje. Možemo reći:
„Imaš pravo da budeš ljut. Ne mogu ti dozvoliti da udaraš.“
„Razumijem da ti se moja odluka ne sviđa. Neću se predomisliti.“
Dijete tako uči da je emocija prihvatljiva čak i kada se okolnosti ne mogu promijeniti. Uči da granicamože ostati, a da zbog svojih suza neće izgubiti našu blizinu.
Do koje dobi je normalno plakati?
Ne postoji dob nakon koje plakanje postaje znak nezrelosti. S razvojem se ne gubi pravo na suze, nego dijete dobija više drugih načina izražavanja.
Kod bebe je plač jedan od osnovnih načina komunikacije. Tokom druge i treće godine osjećaji su snažni,a jezik i samokontrola još ograničeni. Zato događaj koji odrasloj osobi izgleda malen može proizvestiveliku reakciju.
U predškolskom i školskom uzrastu dijete postepeno razvija više riječi i načina regulacije, ali i dalje možeplakati zbog tuge, bola, straha, nepravde ili preopterećenosti. Plaču i adolescenti i odrasli.
Razvojni cilj nije da dijete do određene dobi prestane plakati. Cilj je da, osim plača, postepeno dobije višenačina da razumije i izrazi ono što osjeća: razgovor, traženje pomoći, pravljenje pauze, postavljanjegranica i rješavanje problema.
Emocionalna zrelost ne znači da više ne plačemo. Znači da sve bolje razumijemo zbog čega plačemo, štanam je potrebno i kako to možemo prenijeti drugima.
Kada plač ne treba samo pustiti
Plač jeste normalan, ali je i informacija. Zato ga ne treba automatski ni prekidati ni zanemarivati. Kod bebe prvo provjeravamo glad, pelenu, temperaturu, bol, umor, preopterećenost i potrebu za kontaktom. Iznenadan, neuobičajen ili neutješan plač, posebno uz temperaturu, teškoće s disanjem, povraćanje, slabo hranjenje, izrazitu pospanost ili promjenu ponašanja, zahtijeva razgovor s pedijatrom.
Kod starijeg djeteta treba istražiti šta se događa ako plač odjednom postane mnogo češći, dugo traje, ometa školu, san, odnose i igru ili ga prate stalna tuga, strah, povlačenje i gubitak interesa. Tada nije problem to što dijete plače. Plač nam možda pokazuje da se iza njega nalazi problem za koji dijete još nema riječi.
Kako ostati uz dijete koje plače?
Prvi korak može biti primijetiti vlastitu reakciju:
„Ovaj zvuk me je jako uznemirio.“
„Osjećam hitnost, ali to ne znači da je dijete u opasnosti.“
„Ne moram odmah ukloniti njegov osjećaj.“
Zatim provjeravamo je li dijete sigurno i postoji li potreba na koju trebamo konkretno odgovoriti. Ako je sigurno, možemo usporiti izdah, opustiti ramena i govoriti manje:
„Vidim da ti je teško.“
„Uredu je plakati, tu sam.“
Tek kada se dijete smiri, možemo mu pomoći da pronađe riječi i druge načine izražavanja:
„Šta je bilo najteže?“
„Šta si želio da razumijem?“
„Šta sljedeći put možemo uraditi što bi ti bilo od pomoći?“
Tolerancija na dječiji plač ne dolazi svakom roditelju prirodno. Posebno je teška onima koji su odrasli uz poruku da su suze slabost, neposluh ili razlog za kaznu.
Neke od nas niko nije naučio kako ostati uz snažnu emociju, a ne požuriti da je utišamo. To što nam jeteško ne znači da ne možemo naučiti drugačije.
Djetetu ne treba roditelj kojeg plač nikada neće uznemiriti. Potrebna mu je odrasla osoba koja može zastati, provjeriti šta mu treba i ne zahtijevati da prestane osjećati samo zato što je njegovu emociju teškoslušati.
Naš zadatak nije odgojiti dijete koje neće plakati. Zadatak je odgojiti dijete koje se neće stidjeti svojihsuza i koje će, osim njih, postepeno razviti riječi, granice i ljude kojima može reći: „Teško mi je.“Prije nego što sljedeći put kažemo „nemoj plakati“, možemo se zapitati: Je li mom djetetu potrebno da zaustavim njegov plač — ili da pokažem da ga mogu podnijeti?
O autorici
Samra Dedić je pedagoginja, psihologinja i sistemska porodična savjetnica. Majka je jedne djevojčice, a piše o roditeljstvu, odnosima i potrebama koje se nalaze iza dječijeg ponašanja.
Izvori:
– Bornstein i saradnici (2017), Neurobiology of culturally common maternal responses to infantcry, PNAS. Istraživanje
– Sharman, L. S., Dingle, G. A., Vingerhoets, A. J. J. M. i Vanman, E. J. (2020). Using crying tocope: Physiological responses to stress following tears of sadness. Emotion, 20(7), 1279–1291.Istraživanje
– Lego i saradnici (2025), Nonlinear acoustic phenomena tune the adults’ facial thermal responseto baby cries, Journal of the Royal Society Interface. Istraživanje
– Leerkes, Bailes i Augustine (2020), The intergenerational transmission of emotion socialization,Developmental Psychology. Istraživanje
– Balsters i saradnici (2013), Emotional tears facilitate the recognition of sadness and the perceivedneed for social support, Evolutionary Psychology. Istraživanje
– Gračanin, Bylsma i Vingerhoets (2014), Is crying a self-soothing behavior? Pregled istraživanja
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.