Saksija sa debelim, mesnatim rozetama stajala je na prozoru gotovo svake stare kuće , često i na samom krovu, među crijepovima. Odatle joj i ime, jer je čuvala kuću od groma, bar se tako vjerovalo. Danas se ta ista biljka najčešće spominje uz jednu jutarnju naviku, a ljudi koji je drže godinama kunu se da upravo zato saksija nikada ne silazi sa prozora.
Ono što vrijedi razjasniti odmah jeste da čuvarkuća nije lijek i nijedan ozbiljan izvor je tako ne opisuje. Ali razlog zbog kojeg se ovaj običaj održao vijekovima jeste zanimljiv i ima veze sa onim što se nalazi u samom listu.
Šta zapravo ima u listu čuvarkuće
Čuvarkuća, latinski Sempervivum tectorum, spada u sukulente. List je pun bistrog, sluzavog soka, sličnog onom iz aloe vere, i upravo je taj sok razlog svemu. U njemu se nalaze tanini, sluzave materije, organske kiseline i jedinjenja iz grupe polifenola, koja se u biljnom svijetu povezuju sa antioksidativnim djelovanjem.
Ukus je kiselkast i oštar, pomalo podsjeća na nezrelu jabuku i nije prijatan svima. Zato se tri lista čuvarkuće tradicionalno jedu brzo, na prazan stomak, čim se ustane, prije kafe i doručka. Neki ih žvaću, dok drugi samo isisaju sok, a ostatak bace.
Kako se čuvarkuća tradicionalno koristi kod nas
Najduže i najšire koristila se spolja. Prelomljen list stavljao bi se na ubod insekta, opekotinu od sunca ili žulj, jer sluzavi sok hladi kožu i smiruje peckanje.
Kod nas je najpoznatija upotreba nekoliko kapi soka u uhu kod bola, mada upravo tu treba biti najoprezniji, o čemu će biti riječi kasnije.
Unutrašnja upotreba je mlađa i rjeđa. Uz tri lista čuvarkuće obično se vezuju priče o boljem varenju, mirnijem stomaku i lakšem početku dana. To su iskustva koja se prenose, a ne dokazi.
Šta istraživanja zaista potvrđuju, a šta ne
Ovdje treba povući jasnu granicu. Laboratorijska ispitivanja ekstrakata ove biljke pokazuju antioksidativno i blago antimikrobno djelovanje, što je očekivano za biljku bogatu polifenolima i taninima. To je, međutim, ispitivanje u epruveti, a ne istraživanje na ljudima.
Kliničkih studija na ljudima praktično nema. Nijedno istraživanje ne pokazuje da jutarnja navika sa čuvarkućom snižava holesterol, krvni pritisak ili šećer u krvi. Ko to tvrdi, prodaje priču, a ne podatak. Biljka se i dalje smatra tradicionalnim sredstvom, a ne terapijom.
Ko treba da bude oprezan sa čuvarkućom
Trudnice i dojilje ne bi trebalo da uzimaju ovu biljku oralno, jednostavno zato što nema dovoljno podataka o bezbjednosti. Isto važi i za malu djecu.
Ako pijete terapiju za pritisak, uzimate lijekove za razrjeđivanje krvi ili terapiju za štitnu žlijezdu, razgovarajte sa ljekarom prije nego što čuvarkuću uvedete u svakodnevnu upotrebu. Nikako ne treba mijenjati propisanu terapiju.
Sok u uho ne treba stavljati ako postoji sumnja na probušenu bubnu opnu. Kod nekih ljudi može se javiti peckanje ili crvenilo kože, pa je pametno prvo probati malu količinu na manjem dijelu podlaktice.
Ako bol u uhu prati groznica, gnojni iscjedak, nagli pad sluha ili bol koji vas budi iz sna, to više nije stvar za kućni savjet, već razlog da se istog dana obratite ljekaru.
Preživjela je jer joj gotovo ništa ne treba. Zalijevanje jednom u dvije sedmice, malo zemlje, sunce i sama se razmnožava izdancima koje možete poslati komšinici u plastičnoj čaši. Biljka koja se dijeli, a ne kupuje, ostaje u kućama duže od svake mode.
Tu je, čini se, prava vrijednost ovog običaja: ne u obećanju, nego u tome što je preživio zahvaljujući prenošenju s generacije na generaciju, prenosi Krstarica.
Ovaj tekst je informativnog karaktera i ne predstavlja medicinski savjet. Za sve zdravstvene odluke konsultujte svog ljekara.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.