Mnogi od nas zaglavljeni su u svojoj svakodnevici, zarobljeni u krugu istih misli, nezadovoljstva i pitanja na koja često i ne tražimo odgovore.
Svoju svakodnevnu jadikovku nerijetko ponavljamo u mislima, a potom dijelimo sa prijateljima i porodicom uz kafu, u kratkim pauzama od posla i života. Ipak, mnogo je manje onih koji su spremni napraviti iskorak, suočiti se sa sobom i zaista potražiti promjenu.
Zašto ponavljamo iste obrasce ponašanja? Koliko nas određuju iskustva i traume generacija prije nas i šta, svjesno ili nesvjesno, prenosimo na svoju djecu? Kako društvo oblikuje naše ponašanje, zašto su mladi sve češće tema zabrinutosti i kakvu ulogu u svemu tome imaju društvene mreže? Teme su kojih smo se dotakli, a koje je za Bosnainfo pojasnila Lejla Tutić, profesorica religijske pedagogije i geštalt psihoterapeutkinja.
Iskustvenu grupnu radionicu „Transgeneracijska trauma i obrasci“ održat ćete uskoro, 21. novembra u Sarajevu. Koliko današnje generacije griješe prema sebi zbog trauma iz djetinjstva i usvojenih obrazaca, a koliko takve obrasce prenose na svoju djecu?
– Prije svega, bila bih oprezna s formulacijom da ljudi „griješe prema sebi“ zato što ponavljaju određene obrasce. Mnogi načini reagovanja koje danas prepoznajemo kao ograničavajuće oblikovali su se u okolnostima u kojima su imali svoju funkciju. Dijete ne bira porodično okruženje niti uslove u kojima uči kako izraziti emociju, ostvariti bliskost, postaviti granicu ili zatražiti podršku.
Iz geštalt perspektive govorimo o kreativnom prilagođavanju. Naprimjer, dijete koje odrasta u okruženju u kojem je izražavanje neslaganja povezano s kažnjavanjem ili odbacivanjem može naučiti da je sigurnije šutjeti i prilagođavati se. Takav odgovor možda je nekada imao zaštitnu funkciju. Međutim, u odraslim odnosima može otežavati izražavanje vlastitih potreba i uspostavljanje granica.
Važno je razlikovati posljedice traumatskih iskustava od širih porodičnih obrazaca koji ne moraju imati traumatsko porijeklo. To što osoba teško postavlja granice ne znači nužno da je traumatizirana, niti svako porodično pravilo predstavlja štetan obrazac.
Kada je riječ o roditeljstvu, djeca ne usvajaju samo ono što im govorimo nego i ono što doživljavaju u odnosu s nama: kako reagujemo na njihove emocije, kako se nosimo s konfliktima, priznajemo li pogrešku i umijemo li obnoviti kontakt nakon nesporazuma.
Zato cilj nije stvarati dodatnu krivicu kod roditelja, nego razvijati svjesnost o tome šta se u odnosima ponavlja i kakve mogućnosti postoje za drugačiji odgovor.
Upravo to je fokus moje iskustvene geštalt radionice: istraživanje porodičnih i odnosnih obrazaca, njihove sadašnje funkcije, ali i resursa koje prepoznajemo u svojoj porodičnoj historiji.
Jesu li mladi u Bosni i Hercegovini izgubili nadu ili je njihova letargija prirodna reakcija na društvo koje im ne pruža dovoljno prilika?
– Ne bih govorila o mladima kao o generaciji koja je izgubila nadu. Takva generalizacija može prikriti veoma različita iskustva, potrebe i mogućnosti mladih ljudi.
Ako mlada osoba govori da ne vidi perspektivu, da ne vjeruje institucijama ili da razmišlja o odlasku iz zemlje, važno je da to ne protumačimo automatski kao nedostatak motivacije, upornosti ili emocionalne otpornosti. Osjećaj besperspektivnosti može biti razumljiva reakcija na okolnosti u kojima osoba ulaže napor, stječe obrazovanje i pokušava izgraditi samostalan život, a pritom ne vidi jasnu povezanost između vlastitog truda i dostupnih mogućnosti.
Iz geštalt perspektive, osobu ne možemo razumjeti odvojeno od njenog životnog polja. Ono što nazivamo motivacijom, povlačenjem ili odustajanjem uvijek se događa u konkretnom odnosu osobe i njenog okruženja.
U psihološkom smislu, ponovljena iskustva nemoći mogu oslabiti osjećaj lične djelotvornosti. Međutim, ne možemo svaku odluku o odlasku iz zemlje tumačiti kao bijeg ili gubitak nade. Za nekoga odlazak može predstavljati aktivan pokušaj da osigura dostojanstven život, profesionalni razvoj i veću sigurnost.
Mislim da je važno prestati mladima neprestano govoriti da moraju biti otporniji, a istovremeno ne mijenjati okolnosti koje tu otpornost svakodnevno iscrpljuju.
Podrška mladima mora uključivati i psihološku podršku i stvarne društvene mogućnosti: kvalitetno obrazovanje, pravednije zapošljavanje, dostupno stanovanje i institucije kojima mogu vjerovati.
Ne možemo od mladih očekivati da razvijaju povjerenje u budućnost samo snagom pozitivnog razmišljanja ako njihova svakodnevna iskustva to povjerenje uporno dovode u pitanje.
Koliko društvene mreže utječu na samopouzdanje, anksioznost i osjećaj nezadovoljstva, posebno kod mladih?
– Utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje nije jednoznačan. One mogu pružati mogućnosti za povezivanje, podršku i informisanje, ali istovremeno predstavljati izvor psiholoških rizika.
Njihov utjecaj zavisi od sadržaja kojem smo izloženi, načina korištenja, individualnih ranjivosti i kvaliteta odnosa koje osoba ima izvan digitalnog prostora.
Jedan od značajnih psiholoških procesa jeste socijalno poređenje. Na društvenim mrežama često ne posmatramo cjelovite živote drugih ljudi nego njihove pažljivo odabrane i uređene dijelove. Problem nastaje kada vlastito svakodnevno iskustvo, sa svim njegovim teškoćama, počnemo porediti s tuđom selektivno predstavljenom stvarnošću.
Kod nekih mladih to može doprinijeti nezadovoljstvu vlastitim izgledom, postignućima ili društvenim položajem, posebno ako već imaju teškoće sa samovrednovanjem.
Drugi važan aspekt jeste stalna izloženost informacijama, konfliktima i uznemirujućim sadržajima. Kada osoba osjeća da mora neprestano pratiti šta se događa, može joj biti teže napraviti psihološki predah.
Iz relacijske perspektive, zanima me i šta se događa kada potvrdu vlastite vrijednosti sve više tražimo kroz reakcije digitalne publike. Lajkovi, pregledi i komentari mogu postati važan izvor vanjske potvrde, posebno kada osoba vlastitu vrijednost u velikoj mjeri procjenjuje kroz reakcije drugih.
Ipak, društvene mreže mogu pružiti i podršku, informacije, osjećaj pripadnosti i pristup zajednicama koje pojedinac možda nema u neposrednom okruženju.
Zato pitanje nije samo koliko vremena provodimo na mrežama nego šta se događa s našim odnosom prema sebi i drugima dok ih koristimo.
Posebno je važno da mladi imaju iskustva u kojima su prihvaćeni i kada nisu uspješni, zanimljivi, dostupni ili vidljivi digitalnoj publici.
Živimo li u kolektivnoj psihološkoj apatiji zbog nepravde, korupcije i izostanka odgovornosti? Šta možemo promijeniti kod sebe?
– Bila bih oprezna s tvrdnjom da smo kao društvo u stanju kolektivne psihološke apatije. To nije dijagnoza koju možemo postaviti cijeloj zajednici, niti je izostanak javne reakcije dovoljan dokaz da ljudima nije stalo.
Psihološki je važno razlikovati ravnodušnost od osjećaja nemoći. Čovjek može vrlo jasno prepoznavati nepravdu, osjećati ljutnju i zabrinutost, a istovremeno vjerovati da njegova reakcija neće ništa promijeniti. Ako se takvo iskustvo ponavlja, može slabiti očekivanje da vlastito djelovanje ima smisla.
Slični procesi istražuju se kroz koncept naučene bespomoćnosti, ali taj koncept ne možemo jednostavno prenijeti na čitavo društvo niti njime objasniti sve oblike građanske pasivnosti.
Važni su i strah od posljedica, ekonomska zavisnost, nepovjerenje, prethodna razočaranja i dostupnost organizovanih načina djelovanja.
Iz geštalt perspektive značajno je pitanje kako osoba doživljava vlastitu mogućnost utjecaja u okruženju. Pritom svjesnost o nepravdi sama po sebi nije dovoljna. Potrebni su podrška, odnosi i realne mogućnosti za djelovanje.
Šta možemo početi mijenjati? Prije svega odnos prema vlastitoj odgovornosti u svakodnevnim situacijama: jesmo li spremni izraziti neslaganje, odbiti učestvovanje u nepoštenim praksama, podržati osobu kojoj je učinjena nepravda i povezivati se s drugima oko zajedničkih ciljeva?
Ali ne smijemo pojedinca učiniti odgovornim za probleme koje mogu rješavati samo funkcionalne institucije.
Lična odgovornost važna je, ali nije zamjena za institucionalnu odgovornost. Za stvarne društvene promjene potrebne su obje.
Zašto je stigma mentalnog zdravlja i dalje prisutna i kako prepoznati kada je vrijeme za stručnu pomoć?
– Iako se o mentalnom zdravlju danas mnogo više govori, stigma nije nestala. Ona se ne održava samo kroz otvorene predrasude nego i kroz porodične i društvene poruke o tome kakvi bismo trebali biti.
U nekim sredinama traženje pomoći još se doživljava kao slabost, neuspjeh ili znak da osoba nije dovoljno sposobna samostalno riješiti svoje probleme.
Posebno su snažne poruke poput „moraš biti jak“, „ne iznosi porodične probleme“ ili „ima ljudi kojima je mnogo gore“. One mogu dovesti do toga da osoba vlastitu patnju umanjuje, uspoređuje s tuđom ili je pokušava sakriti.
Psihoterapijsku ili drugu stručnu podršku korisno je potražiti kada teškoće traju, pojačavaju se, izazivaju značajnu patnju ili počinju ozbiljno otežavati spavanje, svakodnevno funkcionisanje, odnose i obavljanje obaveza.
Ali ne moramo čekati da osoba dođe do krajnje iscrpljenosti da bi zatražila pomoć. U geštalt psihoterapiji posebno nam je važan terapijski odnos kao prostor u kojem osoba može istraživati vlastito iskustvo, potrebe, načine prilagođavanja i dostupnu podršku, bez potrebe da se unaprijed predstavlja snažnijom ili drugačijom nego što jeste.
Ako su prisutni ozbiljni simptomi, potrebno je uključiti odgovarajuću stručnu procjenu, a prema potrebi i psihijatrijsku ili drugu zdravstvenu pomoć. Traženje pomoći ne znači odricanje od vlastite odgovornosti. Ponekad je upravo način da je preuzmemo na održiviji način.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.