Iako niko nema namjeru da našteti svom djetetu, određene roditeljske navike i greške, kada se ponavljaju godinama, mogu ozbiljno narušiti dječije povjerenje te stvoriti emocionalne i bihevioralne poteškoće.
Stručnjaci upozoravaju na devet najčešćih roditeljskih zabluda i grešaka koje mogu otežati odrastanje:
1. Zanemarivanje sopstvenih potreba
Kvalitetno roditeljstvo na duge staze zahtijeva brigu o sopstvenom tijelu i duhu. Roditelji koji su hronično iscrpljeni, ogorčeni ili sagorjeli ne mogu efikasno odgajati djecu. Briga o sebi nije sebičnost, već preduslov za zdravo porodično okruženje.
2. Zabluda da djeca uvijek moraju biti sretna
Pokušaj da se djeca zaštite od svakog teškog osjećaja uskraćuje im priliku da razviju otpornost. Klinička psihologinja Erica Wollerman ističe da djeca moraju osjetiti čitav spektar emocija – uključujući tugu, sumnju i frustraciju – kako bi naučila da se nose s njima i stvore vlastitu sreću kao odrasli. Što ranije počnu da griješe, njihove greške će biti podnošljivije, a usput će naučiti šta je to otpornost.
3. Stav da je talenat dovoljan
Vezivanje djetetove vrijednosti uz samo jednu osobinu, poput sportskog ili muzičkog talenta, izuzetno je kratkovido. Povreda, loša ocjena ili prolaznost ljepote mogu preko noći srušiti djetetovo samopouzdanje. Pametni roditelji pomažu djeci da razviju niz različitih snaga na koje se mogu osloniti tokom cijelog života.
4. Strah od dječije dosade
Uprkos modernom trendu prenatrpanih rasporeda, dosada je zapravo ključni izvor kreativnosti i rješavanja problema. Pretjerana stimulacija šteti dječijoj mašti i zdravlju. Sposobnost da se osjećamo ugodno u nedostatku spoljnih podražaja divna je osobina koja dugoročno koristi djetetu.
5. Zaštita djece od prirodnih posljedica
Kada roditelji ublažavaju svaki udarac, djeca propuštaju važne lekcije za trenutke kada ulozi postanu stvarni i trajni. Profesor psihologije dr. Michael G. Wetter upozorava da djeca moraju naučiti da neispunjavanje odgovornosti donosi veće posljedice. Kroz iskustvo gubitka, boli i razočaranja, djeca povezuju svoje odluke s određenim ishodima – tako uče da ne diraju vruću rernu i da zadaću predaju na vrijeme.
6. Pronalaženje izgovora za dječije ponašanje
Konstantno pravdanje djeteta rečenicama poput „Nije tako mislio” ili „Ne osjeća se dobro” stvara mentalitet žrtve i stav „Nisam ja kriv”. Bez suočavanja s posljedicama, dijete neće naučiti preuzeti odgovornost za svoje postupke, što je ključna osobina uspješnih odraslih ljudi.
7. Uskraćivanje zadataka prilagođenih uzrastu
Umanjivanje dječijih obaveza nije u njihovom najboljem interesu. Djeca moraju postepeno učiti praktične vještine – od pranja veša i čišćenja, do samostalnog ugovaranja pregleda kod ljekara i kupovine namirnica. Djeca koja napuste dom s vještinama potrebnim za preživljavanje i sposobnošću da se zauzmu za sebe znatno se lakše snalaze u svijetu odraslih.
8. Davanje previše ili premalo izbora
Beskonačan broj izbora preopterećuje dijete, dok premalo izbora rađa sumnju u sebe. Zlatna sredina je ponuditi dvije ili tri opcije i dopustiti djetetu da samo donese odluku. Pogrešne odluke se mogu ispraviti, ali je neodlučnost paralizirajuća. Cilj je naučiti dijete da vjeruje sebi.
9. Pretjerano popuštanje i nedostatak granica
Popuštanje svakoj želji i tolerisanje svakog ponašanja nije zdravo. Djeca koja nemaju postavljene granice osjećaju se kao da nemaju kontrolu, što stvara nesigurnost. Sposobnost roditelja da kaže „ne” sebičnom ili nepoželjnom ponašanju zapravo je dar koji djetetu pruža osjećaj sigurnosti, pomažući mu da izraste u samostalnu i sretnu osobu.
Ono što je najbolje za djecu ponekad nije ono što roditeljima dolazi prirodno. Ipak, spremnost da se povučete korak unazad, procijenite šta (ne)funkcioniše i izbjegnete ove uobičajene zamke, pružiće vašoj djeci najbolju šansu da postanu uspješni ljudi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.