U razgovoru s prim. dr. Marijom Đurović, doktoricom medicine, psihijatrom, subspecijalistom psihoterapije koja je i individualni i grupni psihoanalitički psihoterapeut nastojali smo razjasniti teme koje su važne svima koji žele bolje razumjeti vlastito mentalno stanje ili stanje svojih bližnjih.
Govorili smo o mentalnim poremećajima s kojima se doktorica najčešće susreće u kliničkoj praksi, o tome kada je pravo vrijeme potražiti stručnu pomoć, koje su najčešće pogreške u traženju podrške, ali i kako izgleda prvi pregled kod psihijatra.
Stručne i jasno objašnjene odgovore doktorice Đurović pročitajte u nastavku.
Bosnainfo: Koji su trenutno najčešći mentalni poremećaji s kojima se susrećete u praksi?
Prim. dr. Marija Đurović: U okviru svog rada svakodnevno se bavim dijagnostikom i liječenjem različitih mentalnih poremećaja, najčešće onih koji spadaju u domen poremećaja ishrane i gojaznosti, poremećaja raspoloženja, anksioznih stanja.
Posebno mjesto u mojoj kliničkoj praksi zauzima liječenje oboljelih od poremećaja ishrane, uključujući anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu i druge atipične oblike disfunkcionalnog odnosa prema hrani i tijelu, kao i gojaznosti. Rad sa ovim pacijentima zahtijeva integrisan i dugoročan pristup, koji obuhvata psihoterapiju, farmakoterapiju i saradnju sa drugim stručnjacima kada je to potrebno.
Vrlo su česti i pacijenti koji pate od depresivnog poremećaja, koji se može ispoljiti kroz sniženo raspoloženje, gubitak energije i motivacije, osjećaj bezvrijednosti ili tjelesne tegobe bez jasnog organskog uzroka, a nekada i kao reakcija na neki neprijatan događaj. U okviru diferencijalne dijagnostike posebna pažnja posvećuje se prepoznavanju bipolarnog spektra poremećaja ili pak nekih oblika poremećaja ličnosti.
Značajan dio kliničkog rada čine i osobe koje pate od anksioznih poremećaja, kao što su generalizovana anksioznost, panični napadi, socijalna fobija i drugi oblici intenzivne i dugotrajne napetosti. Ova stanja se često javljaju udruženo sa depresijom ili poremećajima ishrane i zahtijevaju kombinovan terapijski pristup.
Psihoterapija je obavezna, a vrlo često i farmakoterapija.
U praksi se takođe susrećem sa osobama koje pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, psihosomatskih i somatoformnim tegobama, kao i sa pacijentima koji prolaze kroz reakcije na stres i traumatska iskustva. Kod dijela pacijenata prisutni su i poremećaji ličnosti, što zahtijeva dublji i dugotrajniji psihoterapijski rad usmjeren na obrasce emocionalnog funkcionisanja i interpersonalne odnose.
Posljednjih godina s obzirom da radim u jednom velikom Kliničko bolničkom centru često mi upućuju pacijente koji pate od iritabilnog kolona pa i zapaljenskih bolesti crijeva, dva vrlo kompleksna poremećaja koja zahtijevaju dugotrajnu psihoterapiju.
S obzirom na to da se simptomi u realnoj kliničkoj praksi često prepliću, liječenje je uvijek individualizovano i prilagođeno potrebama svake osobe, uz kombinaciju savremene farmakoterapije i psihoterapijskog rada.
Bosnainfo: Kada je pravo vrijeme da osoba potraži stručnu psihijatrijsku pomoć?
Prim. dr. Marija Đurović: Pravo vrijeme za traženje psihijatrijske pomoći bi trebalo da bude onda kada osoba primijeti da ima određene psihološke simptome ili da više ne živi na način na koji je nekada mogla i umijela. Najbolje je što prije potražiti pomoć, a ne čekati mjesecima ili godinama da problem sam od sebe prođe.
Psihički problemi mogu i ne moraju da počnu dramatično. Ukoliko i počnu dramatično obično postoji neki, i onda se najčešće radi o akutnoj stresnoj reakcji, depresivnoj epizodi, eventualno paničnom poremećaju koji počinje iznenada napadom panike ili pak aktunom psihotičnom reagovanju.
Češće tegobe počinju manje dramatično: anksioznost, neraspoloženje, umor koji ne prolazi, gubitak volje za stvarima koje su nekada prijale i pričinjavale zadovoljstvo, osjećaj da su i najjednostavniji zadaci postali teški, da treba mnogo više energije za uobičajne aktivnosti. Osoba se sve češće povlači, manje razgovara, manje se raduje.
San se mijenja, apetit takođe, misli postaju naporne i vrte se u krug. Često tijelo počinje da šalje signale kroz razne tegobe za koje se ne nalazi jasan organski uzrok. U takvim trenucima ljudi često sebi govore da je to prolazno, da je od stresa, da će proći kada se okolnosti promene. Međutim, ako tegobe traju nedeljama i ne povlače se same, to je već znak da organizam više ne uspijeva da se vrati u ravnotežu bez stručne pomoći.
Važno je razumjeti da odlazak psihijatru nije znak slabosti niti dokaz da „nešto ozbiljno ne valja“. Naprotiv, to je način da se na vrijeme prepozna opterećenje koje je postalo preveliko i da se spriječi da stanje postane teže. Psihijatrijska pomoć je često najdjelotvornija upravo onda kada se potraži rano, dok su promjene još blage i reverzibilne. Posebno je važno potražiti pomoć kada se pojave intenzivne promjene raspoloženja, osjećaj bezvrijednosti, stalna zabrinutost, napadi panike, ili misli o samopovređivanju i smrti. Tada je stručna intervencija hitna i ne treba je odlagati.
U najširem smislu, pravo vrijeme za psihijatrijsku pomoć je onaj trenutak kada osoba osjeti da više nije „ona stara“, da ima simptome koji joj remete svakodnevno funkcionisanje, da joj je kvalitet života primjetno opao i da sama, uprkos naporima, ne uspijeva da povrati unutrašnju ravnotežu.
Bosnainfo: Gdje pacijenti najčešće prave grešku u traženju pomoći – kod kuće, u školi, na poslu ili u zdravstvenom sistemu?
Prim. dr. Marija Đurović: Greška se rijetko dešava na jednom mjestu. Ona se polako gradi kroz sve ove sredine — i najčešće počinje mnogo prije nego što osoba uopšte pomisli na zdravstveni sistem.
U kući, greška nastaje iz dobre namjere. Porodica normalizuje promjene: „proći će“, „samo si umoran“, „imaš previše obaveza“, „nemoj da dramatizuješ“. Time se tegobe umanjuju i osoba počinje da sumnja u sopstveni doživljaj. Umjesto da prepozna da joj je teško, uči da trpi.
U školi, greška je u tumačenju ponašanja. Pad koncentracije, povlačenje, razdražljivost ili izostanci često se vide kao lijenost, neposlušnost ili nedostatak discipline. Rijetko se postavi pitanje: šta se dešava sa ovim djetetom ili adolescentom iznutra?
Na poslu, greška je u skrivanju. Odrasli ljudi razviju vještinu da funkcionišu uprkos tegobama. Rade, ispunjavaju obaveze, ali po cijenu ogromnog unutrašnjeg napora. Okolina vidi „funkcionalnu osobu“, a ne vidi koliko je to održavanje prividne stabilnosti iscrpljujuće.
U zdravstvenom sistemu, greška je u fragmentaciji. Tjelesni simptomi se liječe izolovano, nalazi se ponavljaju, terapije se mijenjaju, ali se rijetko postavi pitanje da li je u osnovi svega psihičko opterećenje.
Osoba mjesecima ili godinama kruži između specijalista, a da joj niko ne ponudi psihijatrijsku procjenu. Dešava se i da ljekari opšte prakse ili spacijalisti ne upućuju osobu psihijatru čak i onda kada je jasno da su simptomi psihogenog porijekla. Razlog može da bude činjenica da sam ljekar ne razmišlja o ulozi psihijatra ili se pacijent osjeća stigmatizovano i odbija da ide kod psihijatra.
Zato je odgovor da pacijenti najčešće ne griješe samo na jednom mjestu — već u tome što u svim tim sredinama nauče istu poruku: da treba da izdrže, da je to prolazno i da nije „dovoljno ozbiljno“ da bi tražili pomoć. I upravo ta ideja — da nije dovoljno ozbiljno — jeste najčešća i najskuplja greška u traženju psihijatrijske pomoći.
Bosnainfo: Zašto je i dalje prisutna stigma prema odlasku kod psihijatra i kako je možemo smanjiti? Vaš savjet za sve kojima je potrebna stručna pomoć, ali se stide potražite je?
Prim. dr. Marija Đurović: Stigma prema odlasku kod psihijatra opstaje zato što se psihičke tegobe i dalje doživljavaju kao pitanje karaktera, a ne zdravlja, odnosno prisjedinjuju se identitetu ličnosti. Fizičku bolest ljudi prihvataju kao nešto što se „desi“, imaju razumijevanja za oboljelog, empatiju, dok se psihička patnja često tumači kao slabost, nedostatak volje ili lični neuspjeh.
U kolektivnom iskustvu i dalje žive stare slike psihijatrije — bolnice, teški poremećaji, izolacija — pa se odlazak psihijatru nesvjesno povezuje sa nečim dramatičnim i zastrašujućim, umesto sa razgovorom, razumijevanjem i podrškom.
Stigma se održava i tišinom. O tjelesnim bolestima se govori otvoreno, o psihičkim mnogo rjeđe. Ljudi koji imaju iskustvo liječenja često o tome ćute, pa se stvara utisak da se to „dešava drugima“. Uz to, u mnogim sredinama i dalje postoji strah od osude porodice, kolega ili okoline: „šta će reći“, „da li će me drugačije gledati“, „hoće li to ostaviti posljedice na moj posao ili ugled“.
Smanjenje stigme počinje promjenom načina na koji govorimo o psihičkom zdravlju. Kada se psihijatrijska pomoć predstavi kao dio brige o zdravlju, jednako legitimna kao i svaka druga specijalistička pomoć, strah i sram počinju da gube snagu. Važnu ulogu imaju edukacija, otvoreni razgovori, iskustva ljudi koji su potražili pomoć i nastavili da žive ispunjen i funkcionalan život. Što je više normalizacije, manje je stigme.
Onima kojima je pomoć potrebna, a osjećaju stid, važno je reći sljedeće: osjećaj stida nije dokaz da vam pomoć ne treba — već posljedica poruka koje ste godinama slušali. Traženje stručne pomoći nije znak slabosti, već odgovornosti prema sebi. To je čin brige, a ne priznanje poraza.
Ako vam je teško da napravite prvi korak, sjetite se da odlazak kod psihijatra ne znači etiketu, već razgovor. Ne znači dijagnozu unaprijed, već pokušaj da razumijete šta vam se dešava i kako da vam bude bolje. I što se ranije odlučite na taj korak, to je put ka oporavku kraći i lakši.
Bosnainfo: Kako izgleda prvi pregled kod psihijatra i čega se pacijenti ne trebaju bojati?
Prim. dr. Marija Đurović: Prvi pregled kod psihijatra za većinu ljudi izgleda mnogo jednostavnije i „običnije“ nego što su zamišljali. Ne liči na ispitivanje, niti na procjenjivanje. Pregled čini razgovor u kojem neko zaista ima vremena da sasluša šta vam se dešava — bez žurbe, bez prekidanja i bez osuđivanja.
Pregled obično počinje vrlo jednostavno: upoznavanjem sa osobom koja je na pregledu, psihijatara pita podatke kao što su profesija, bračni status, primarna porodica. Sljedeće važno pitanje su tegobe tačnije pitanjem šta je osobu dovelo na pregled i kako se osjeća.
Psihijatar će željeti da razumije vaše tegobe, koliko traju, kako utiču na vaš svakodnevni život, san, apetit, koncentraciju, odnose sa drugima, raspoloženje. Pitaće i o ranijim bolestima, terapijama, životnim okolnostima, stresovima, navikama. Sve to nije radoznalost, već način da se stekne cjelovita slika o vašem stanju. Nema bolnih procedura. Nema aparata. Nema „testova“ u klasičnom smislu. Osnovni alat je razgovor.
Ono čega se pacijenti najčešće plaše — a za to nema razloga — jeste: da će biti osuđivani, da će im se odmah „zalijepiti dijagnoza“, da će morati da piju lijekove, da će izgubiti kontrolu nad situacijom. Ništa od toga nije cilj prvog pregleda, a ni kasnijih. Cilj je razumijevanje osobe koja pati i traženje najboljeg načina da joj se pomogne.
Terapija, ako je potrebna, uvodi se dogovorom. Lijekovi se ne propisuju automatski, niti su uvijek neophodni. Često je prvi korak samo objašnjenje onoga što vam se dešava i plan kako da se stanje popravi. Važno je znati i da na prvom pregledu ne morate znati „šta vam je“. Dovoljno je da opišete kako vam je, svojim riječima. Ne morate imati prave riječi — posao psihijatra je da vam pomogne da ih pronađete.
I možda najvažnije: sve što kažete ostaje povjerljivo.
To je siguran prostor u kojem možete govoriti otvoreno, bez straha da će to izaći van ordinacije. Zato se prvog pregleda ne treba bojati. Za većinu ljudi, najveće iznenađenje je koliko im bude lakše već poslije tog prvog razgovora.
Pratite nas u serijalu “Zdravlje prije svega” i iskoristite priliku da dobijete stručne savjete i korisne odgovore.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.